Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Sport

Lesterova fudbalska bajka: Sevdah za Džulijana Barnsa

Šta se to zbiva sa klubom koji je prije jedva petnaestak godina Zvezda s lakoćom preslišavala u Kupu UEFA, kako je moguće da taj klub hrli ka tituli u Premijer ligi? Skeptici i babe narikače već mjesecima vape kako će Lesterova slava biti kratkog daha. Kako se ta mantra ipak potrošila, sada se zadovoljavaju tvrdnjama da nema šanse da Lester uzme titulu. Sve je moguće, ali ja dok ove sezone pratim i podržavam Lester Siti, najviše mislim na Džulijana Barnsa
Piše: Muharem Bazdulj
Datum: 03/04/2016

Lesterova fudbalska bajka: Sevdah za Džulijana Barnsa

Foto Profimedia

Ima pisaca čija je ljubav za neki fudbalski klub dio njihove poetike. Iz ovdašnje perspektive, prvi koji pada na pamet je Božo Koprivica i njegovo programsko navijanje za Partizan. Globalno gledajući, vjerovatno najslavniji pisac -- fudbalski navijač je Nik Hornbi, a njegov tim je Arsenal. Dobro, Hornbi je Englez, a Englezi su izmislili fudbal pa valjda nije slučajno da kod engleskih pisaca najčešće znamo za koga navijaju. Salman Ruždi, recimo, navija za Totenhem, Dž. K. Rouling, "majka" Harija Potera, za Vest Hem, dok je Martin Ejmis fan Mančester junajteda. (Usput, u jednom eseju, Martin Ejmis se požalio kako su intelektualci koji vole fudbal uvijek između dvije vatre jer ih podjednako preziru intelektualci koji fudbal smatraju tričarijom i tipični navijači pošto i jedni i drugi misle da je strast pisaca prema fudbalu "pozerska, pseudoproleterska, pa čak i blago homoseksualna".)

Ima, međutim, pisaca čija fudbalska strast nije opštepoznata, a nije da se nije infiltrirala u njihovo djelo. Na jednog takvog mislim praktično tokom cijele ove fudbalske sezone, otkad je počela Lesterova fudbalska bajka. Taj pisac je Džulijan Barns. Ušao je Džulijan Barns u naše čitalačke živote neposredno pred raspad Jugoslavije, 1990. godine. Tada je u biblioteci "Hit" zagrebačkog Znanja koju je osnovao Zlatko Crnković, objavljen prevod romana Floberova papiga Džulijana Barnsa iz pera istog tog Zlatka Crnkovića. U kratkoj bilješci o piscu na ovitku stajalo je: "Suvremeni engleski pisac Džulijan Barns (rođen 1946. u Lesteru) napisao je nekoliko romana, ali je tek Floberovom papigom (1984) postigao svjetski uspjeh. To je neobična knjiga originalne forme u kojoj je svako poglavlje pisano na drugi način. Riječ je zaista o francuskom klasiku Floberu, ali i o mnogo čemu drugom. Knjiga za književne sladokusce."

Floberova papiga bila je treći po redu Barnsov roman, a 1990. godine imao ih je već pet. U tom trenutku, najnoviji se zvao Istorija sveta u 10 ˝ poglavlja (u originalu izišao 1989). Godine 1994, Geopoetika objavljuje ovaj roman u prevodu Ivane Đorđević i Srđana Vujice. To je prva Barnsova knjiga objavljena u Beogradu. Svi oni za koje je Floberova papiga bila Biblija engleske metafikcije i postmodernizma, sad su mogli da se suoče sa još kompleksnijim djelom.

Još od afere oko Grobnice za Borisa Davidoviča, priča oko postmodernizma u književnosti uvijek je nosila (dnevno)političku težinu, a ovdje je bio čovjek koji se tako veličanstveno zajebavao. Ako je Floberova papiga još primarno i bila roman o francuskom književnom klasiku, iako je istovremeno bila roman o svemu, ova Barnstova Istorija sveta zaista je bila rijetko zamisliv primjer sveobuhvatnosti ambicije. Prvo od tih deset i po poglavlja vraća čitaoca u vrijeme biblijskog potopa (bukvalno!), dok se posljednje bavi zagrobnim životom (opet bukvalno). Rijetko ko je u književnosti načinio takvu "dekonstrukciju" raja kao Džulijan Barns, i to baš u poglavlju koje se zove -- "Raj". U Barnsovom raju je, baš kako valjda i treba da bude, čovjeku sve potaman: hrana baš kakva treba, piće baš kakvo treba, brojne prelijepe žene ga žele, a on je u stanju da im pruži više zadovoljstva nego što su ikad mogle da očekuju, i da zauzvrat osjeti veće zadovoljstvo nego što je uopšte znao da je moguće. Ali dobro, nije raj samo blagoutrobije i putenost, ima tu još koječega. Evo jednog karakterističnog fragmenta:

"Otvorio sam novine koje mi je Brigita ljubazno ostavila na poslužavniku, i zamalo prosuo čaj. U stvari, i jesam prosuo čaj, samo se čovek više ne brine zbog takvih stvari. Bilo je to na naslovnoj strani. Pa i treba, zar se ne slažete? Lester Siti osvojio je Kup Engleske. Ozbiljno, Lester Siti je osvojio prokleti Kup! Da ne poverujete, ha? Možda biste vi i poverovali, ako ništa ne znate o fudbalu. Ali, ja znam ponešto o fudbalu, i ceo život navijam za Lester Siti, i ja u to ne bih poverovao, u tome je stvar. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne omalovažavam svoj tim. To je dobar tim, ponekad veoma dobar, ali važne stvari im uvek nekako izmiču. Bezbroj puta su pobeđivali u Drugoj ligi, ali nikada u Prvoj. Jednom su bili drugi, svakako. Što se tiče Kupa ... činjenica je, neporeciva je činjenica, da sve vreme otkad ja navijam za Lester Siti (a i sve vreme pre toga) oni nikada nisu osvojili Kup. Posle rata, bili su veoma uspešni u stizanju do finala -- i podjednako uspešni u tome da ne pobede u njemu. Crne godine su bile 1949, 1961, 1963, 1969, i jedan ili dva od tih poraza bili su, po mom mišljenju, naročito nesrećni, štaviše, izdvojio bih ... Dobro, vidim da vas fudbal baš i ne zanima. Nije ni važno, samo ako shvatite središnju činjenicu da nikada pre Lester Siti nije osvojio ništa sem siće, a da je sada, prvi put u istoriji kluba, pobedio u Kupu. Prema izveštaju u novinama, meč je bio veoma uzbudljiv: Siti je pobedio sa 5:4, u produžecima. Protivnik je, čak, četiri puta bio u vođstvu. Kakva predstava! Kakav spoj veštine i snage volje! Bio sam ponosan na momke."

I to je, dakle, raj: kad vaš fudbalski klub osvaja važne trofeje. Ipak, u tom smislu neki i u ovozemaljskom životu svako malo žive u raju, a nekima se raj nikada ne ukaže. U svojoj viziji raja, Barns se istorijski tačno prisjeća godina u kojima je njegov Lester Siti bivao u finalima FA kupa: 1949, 1961, 1963, 1969. Četiri finala, četiri poraza. 1949. Vulverhempton ih je pobijedio sa 3:1, 1961. Totenhem ih je dobio sa 2:0, 1963. Mančester junajted je trijumfovao sa 3:1 i naposljetku je tu meč iz 1969. godine, vjerovatno onaj na koji Barns misli kad govori o "naročito nesrećnom porazu". Bilo je 1:0 za Mančester siti, ali je Lester igrao odlično predvođen kapitenom Dejvidom Nišom, najmlađim kapitenom svih vremena u nekom finalu FA kupa (imao je 21 godinu). Lesterovi napadači su promašili bruku odličnih šansi, a novinari su, usprkos porazu, za igrača utakmice izabrali Lesterovog Alana Klarka. Svejedno, klub je ostao bez trofeja.

Imajući u vidu da se Barns rodio u Lesteru, čitalac će možda pomisliti da je ovaj postao navijač odrastajući na ulicima tog grada, idući od djetinjstva na utakmice sa svojim vršnjacima. Ne radi se, međutim, u tome. Manje od dva mjeseca od svog rođenja, Barns se sa roditeljima preselio u London. Ipak, već kao petogodišnjak odlučuje da navija za klub iz grada čije ime mu piše u rodnom listu u svrhu simboličkog održavanja neke sentimentalne veze. Objašnjavajući samom sebi zašto je ostao navijač Lestera, zapisao je da se emotivna veza s fudbalskim timom stvara u ranoj dobi, kad ne razmišljaš o bogatim i manje bogatim timovima, i da čovjek, "ako baš nije kurva", i kad odraste, ostaje vjeran svom djetinjskom izboru.

Da, riječ je o emociji, jer Lester ne može biti racionalan izbor. Klub osnovan 1884, dakle, prije 132 godine, nema još nijedan pravi trofej. (Ona tri Liga kupa -- iz 1964, 1997. i 2000 -- Barns smatra "sićom" i ne računa ih među prave trofeje, pa nećemo ni mi.) Šta reći o klubu čiji je najveći međunarodni uspjeh trostruko ispadanje u prvim kolima evropskih kupova? Godine 1961. Lester igra u Kupu pobjednika kupova kao finalista engleskog kupa, pošto se te sezone Totenhem proslavio kao prvi engleski klub u 20. vijeku koji je uzeo duplu krunu: i šampionat i FA kup. Atletiko Madrid ih izbacuje u prvom kolu. Punih trideset i šest godina je Lester čekao da ponovo zaigra u Evropi. U jednoj od onih podudarnosti koje bogovi fudbala vole, od svih mogućih klubova u prvom kolu Kupa UEFA 1997. čekao ga je -- Atletiko Madrid. I, naravno, ponovo su ih izbacili. Dosad posljednji evropski izlet Lestera desio se 2000. godine. A tada ih je u prvom kolu Kupa UEFA iz daljeg takmičenja izbacila -- beogradska Crvena zvezda. Četrnaestog septembra 2000. godine, u prvoj utakmici u Lesteru bilo je 1:1. Zvezda je povela golom Aćimovića već u prvoj minuti, ali je Lester izjednačio dvije minute prije kraja prvog dijela golom Tagarta. Revanš za dvije nedjelje nije igran u Beogradu, nego u Beču. Ne zaboravimo, to je vrijeme samo sedam dana uoči famoznog Petog oktobra i UEFA iz sigurnosnih razloga ne dopušta da se meč igra u Beogradu, pa Zvezda kao domaćin u Beču trijumfuje sa 3:1.

Šta se to zbiva sa klubom koji je prije jedva petnaestak godina Zvezda s lakoćom preslišavala u prvom kolu Kupa UEFA, kako je moguće da taj klub hrli ka tituli u Premijer ligi ispred Arsenala, Čelzija, Liverpula, Mančester junajteda, Mančester sitija, Totenhema i ostalih giganata? Kako se desilo da Lester bude prvi poslije trideset odigranih kola? Klub koji češće nije nego što jest igrao u najvišem rangu engleskog nogometa grabi prema tituli, a skeptici i babe narikače već mjesecima vape kako će Lesterova slava biti kratkog daha i kako treba da budu sretni ako završe sezonu u zlatnoj sredini. Kako se ta mantra ipak potrošila, sada se zadovoljavaju tvrdnjama da nema šanse da Lester uzme titulu.

Je li tajna u treneru Klaudiju Ranijeriju? Ili možda u Džejmiju Vardiju, najluđoj priči engleskog fudbala od ko zna kad? Ili, ko zna, u onom fenomenalnom Alžircu Rijadu Mahrezu? Ili u sinergiji njih trojice, cijelog stručnog štaba i svih saigrača?

Sve je moguće, ali ja dok ove sezone pratim i podržavam Lester Siti, najviše mislim na Džulijana Barnsa. Čovječe božiji, osvojeno prvenstvo, titula, tome se navijač Lestera nije usudio nadati ni u raju. A nije da mu je u raju nedostajalo ambicije i nije da je stao na FA kupu. Nešto kasnije, u istom poglavlju Barns piše: "Engleski selektor je izabrao ekipu Lester Sitija en bloc za reprezentaciju za Svetsko prvenstvo. Vratili su se sa trofejom Žila Rimea, pošto su u nezaboravnom finalu pobedili Brazil sa 4:1."

Iz perspektive navijača Lestera, lakše je, dakle, zamisliti da engleska reprezentacija sastavljena samo od igrača ovog tima osvoji Svjetsko prvenstvo, nego da Lester bude šampion Engleske.

Ima nešto u ovogodišnjem rasporedu što cijeloj priči daje dodatnu poetičnost. Po vlastitom priznanju od prije petnaestak godina, prva utakmica koju je Džulijan Barns u životu gledao bila je ona između Lester Sitija i Votforda. Bilo je to sredinom pedesetih, kad je Barns imao osam ili devet godina, a oba su kluba igrala u trećoj ligi jug. Votford je tad pobijedio, ali dječak nije odustao od navijanja za gubitnike. U ovoj sezoni, u Premijer ligi, u susretima s Votfordom, Lester je uzeo svih šest bodova. U nekom nebeskom knjigovodstvu, možda mu je tih šest bodova, koji će biti važan dio zaliha dovoljnih za titulu, donijela navijačka vjernost jednog dječaka. U književnosti bi moglo biti tako, a život nekad imitira književnost. Desi se, međutim, i da život ode mnogo dalje...


Ukupno komentara: 2



Sva polja su obavezna.



Milan Pajevic
03.04.2016 - 18:55
Fantastično !
Prosto fantastično !
rudi fernandes
02.05.2016 - 11:58
/
Dobar,emotivan tekst.Šteta što na početku spomenu onog zlog i pokvarenog Koprivicu.Mislim da ove sezone svi pravi sportisti i dobri ljudi navijaju da Lester osvoji titulu.To je kao da u bivšoj Jugi Velež bude prvak,kao kad Zvezda bude šampion Evrope,kao Džim Bredok ili Roki Balboa...