Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Feljton

Najvažnija mesta u životu Vere Miletić. Na prvom je rodila Miru, na poslednjem je streljana (2)

Posjetio sam najvažnije životne postaje Vere Miletić, od trenutka njezina rođenja pa sve do smrti. Tih ključnih životnih postaja ima ukupno četiri, piše Darko Hudelist u nastavku ekskluzivnog feljtona o životu Vere Miletić, jedne od najmisterioznijih osoba u srpskoj istoriji prošloga veka
Piše Darko Hudelist
Datum: 25/05/2017

Najvažnija mesta u životu Vere Miletić. Na prvom je rodila Miru, na poslednjem je streljana (2)

Mesto gde je Vera Miletić rodila Mirjanu Marković

Tijekom svog boravka u Beogradu i Srbiji, od 2006. do 2011, htio sam što dublje i temeljitije proniknuti u "tajnu" lika i djela Vere Miletić i utjecaja njezine nesretne sudbine na život njezine kćerke, Mirjane Mire Marković. Osim razgovora s nekolicinom beogradskih istraživača i "insajdera" (povjesničar dr Venceslav Glišić, nekadašnji direktor Jugoslovenskog bibliografskog instituta i znanstveni savjetnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu; zatim novinari i publicisti Slavoljub Đukić, Pero Simić, Đuro Zagorac i Nenad Stefanović, te još neki sugovornici), posjetio sam i najvažnije životne postaje Vere Miletić, od trenutka njezina rođenja pa sve do smrti. Tih ključnih životnih postaja ima ukupno četiri.

Prva je postaja mjesto gdje je Vera Miletić, 10. jula 1942, rodila svoju kćerku, koja je kasnije dobila ime po njezinu partijskom pseudonimu, Mira. To se mjesto nalazi na izlasku iz sela Brežane kraj Požarevca, pokraj jedne šume i potoka (koji je danas, tj. kad sam ja bio tamo, 2008, već potpuno presušio, kapi vode u njemu više nije bilo, a koji je u vrijeme Mirina rođenja, kako je to sama Mira Marković u svojim sjećanjima znala isticati, veselo žuborio).

 

Siniša Ivković je 1990-ih bio predsjednik ogranka političke stranke JUL Mire Marković u Malom Crniću, ujedno i obiteljski prijatelj Slobodana Miloševića i Mire Marković u čijoj se kući u Malom Crniću za vrijeme NATO bombardiranja 1999. skrivao njihov sin Marko. Tijekom rada na temi "Vera Miletić" Sinišu Ivkovića sam, na njegovu zamolbu, upoznao s Aleksandrom Vučićem 

 

Izleti sa Vučićem u Malo Crniće
Izleti sa Vučićem u Malo Crniće

 

 

Druga je mjesto gdje je mala Mira (koju su u njezinim prvim godinama zvali "Baca") bila, tijekom rata, skrivana. To je bilo u naselju Malo Crniće, također kraj Požarevca, ali na suprotnoj strani u odnosu na Brežane (dok je Brežane naspram Požarevca sjeverozapadno, zračnom linijom gotovo na sredini između Požarevca i Smedereva, Malo Crniće je jugoistočno, na putu za Petrovac, a od Požarevca je udaljeno kojih desetak kilometara).

U obilascima ta dva mjesta mnogo su mi pomogli braća Siniša i Dragiša Ivković iz Malog Crnića. Siniša Ivković je 1990-ih bio predsjednik ogranka političke stranke JUL Mire Marković u Malom Crniću, ujedno i obiteljski prijatelj Slobodana Miloševića i Mire Marković u čijoj se kući u Malom Crniću za vrijeme NATO bombardiranja 1999. skrivao njihov sin Marko.

Jedan kuriozitet: tijekom rada na temi "Vera Miletić" Sinišu Ivkovića sam, na njegovu zamolbu, upoznao s Aleksandrom Vučićem (tada još generalnim sekretarom Srpske radikalne stranke, koji je, međutim, u to vrijeme već naveliko radio na osnivanju nove, Srpske napredne stranke), s kojim sam se u međuvremenu bio sprijateljio. To jest - Siniša Ivković me je zamolio da mu Vučića dovedem u njegovu kuću, da mu on bude domaćin, da mu u svoju tadašnju, Srpsku radikalnu stranku učlani njegovu kćerku koja je upravo bila završila srednju školu i upisivala se na fakultet - a Vučić je taj prijedlog oduševljeno prihvatio. Odatle i naši (Vučićevi i moji) zajednički izleti u Malo Crniće, kod Siniše Ivkovića - njih ukupno tri, u razdoblju od 2008. do 2013.

Treća je postaja "križnog puta" Vere Miletić bila u kući u Lastinoj 9 (danas Mosorskoj 9) na Voždovcu, gdje je ona 5. oktobra 1943. bila uhapšena. U toj dionici istraživanja mnogo mi je pomogao novinar i publicist (autor monografije Beograd u trećem milenijumu), inače nekadašnji studentski kolega Slobodana Miloševića, Nebojša Dragosavac (rođ. 1940. u Gračacu, u Hrvatskoj).

I naposljetku, četvrta je životna postaja Vere Miletić bio Banjički logor (danas Muzej Banjičkog logora) u Beogradu, gdje je ona, nakon saslušanjâ u Đušinoj, provela posljednje (zatočeničke) mjesece života, prije nego što je, 7. septembra 1944, strijeljana.

Dok pišem ove retke, preda mnom na stolu nalazi se knjiga Đurice Labovića Tajne enigme o Veri Miletić, objavljena u Beogradu 1991. Nju mi je, 2007, poklonio danas pokojni istraživač i publicist Pero Simić (koji se i sam dosta bavio Verom Miletić i Mirom Marković). Labović je bio beogradski obavještajac i pisac, kojega je Mira Marković angažirala da u književnoj (publicističkoj) formi rehabilitira (tj. skine s nje epitet ratnog izdajnika) njezinu majku Veru Miletić - kad to već nisu htjeli učiniti vodeći srpski komunisti (Petar i Ivan Stambolić, Draža Marković i ostali). Za mog boravka u Beogradu ta je knjiga gotovo svakodnevno bila na mom radnom stolu, u mom improviziranom uredu u Zmaj Jovinoj 2.

Fascinirala me je intelektualna (pomalo hladna, svakako netipična) ljepota Vere Miletić. Nju mi je Dobrica Ćosić, u našem razgovoru 23. februara 2011, opisao ovim riječima: "Njeno lice nije označavalo ništa drugo nego intelektualnu, lepu, pametnu fizionomiju..." Fotografije Vere Miletić nastale za vrijeme njezina ilegalnog rada u KPJ, odnosno u partizanima, nalaze se na 24. i 73. stranici Labovićeve knjige. A kad ih usporedite s njezinom fotografijom na 143. stranici iste knjige, koja je snimljena u beogradskome istražnom zatvoru (u Đušinoj), nakon njezina hapšenja - sve vam je jasno. Te fotografije govore više i rječitije od bilo čega drugoga. I kad ih pogledate, osjetite u sebi neku tešku nelagodu, mučninu i šok. I gotovo - stid.

Na njezinu mučeničkom i skroz uvelom licu, na toj fotografiji (prvotno objavljenoj u prorežimskom, tj. pronedićevskom dnevnom listu Novo vreme), vide se tragovi najstravičnijih mučenja i zlostavljanja kojima je ona bila podvrgnuta u zatočeništvu, a uz pomoć kojih su njezini istražitelji, s Božidarom Boškom Bećarevićem na čelu, šefom Četvrtog (antikomunističkog) odeljenja Specijalne policije Uprave grada Beograda, iz nje iznudili ono zbog čega je ona po završetku rata bila proglašena velikim ratnim izdajnikom: "otkucavanje" četrdesetak (po procjeni V. Glišića) njezinih suradnika, beogradskih skojevaca i komunista, koji su nedugo nakon toga njezina iznuđenog priznanja svi redom bili uhapšeni i strijeljani (jednako kao i ona sama).

Muke kroz koje je prošla Vera Miletić (naravno, ne samo ona) opisane su u monografiji Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945 (ta je knjiga objavljena 1984, njezin je redaktor bio dr Venceslav Glišić, a odgovorni urednik Radomir Bogdanović) ovim riječima: "Žene su udarali drvenim lopaticama po unutrašnjim stranama butina. Naročito su bili opasni udarci u slabinu ili u grudi, koji su dovodili do unutrašnjih povreda. Često su vezivali ruke i noge pozadi i provlačili kroz vezu motku vešajući tako uhapšene između dva stola, a onda su ih udarali sa raznih strana dok se ne onesveste..."

 

OSTALE NASTAVKE FELJTONA POGLEDAJTE OVDE


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.