Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Feljton

"Tukli su je, ponižavali i vređali": Šta krije kuća u kojoj se krila Vera Miletić (6)

Pokušao sam snimiti to mjesto. I gle čuda: koji god kadar pokušavao uzeti i ovjekovječiti, moj je aparat (Casio) podrhtavao. To jest, ja sam bio uzbuđen, i krajnje potresen prizorom ispred sebe. Nisam uspio napraviti nijednu kvalitetnu fotografiju. Ali sam ipak dokumentirao (kako-tako) prizor koji me je zanimao
Piše Darko Hudelist
Datum: 29/05/2017

"Tukli su je, ponižavali i vređali": Šta krije kuća u kojoj se krila Vera Miletić (6)

Lastina (sada Mosorska) 9. Dvorišni ulaz

Kad ju je smjestio u kući u Lastinoj 9 (na periferiji grada, blizu kragujevačke trošarine), Blagoje Nešković je dao u njoj izgraditi podzemno sklonište za Veru Miletić. Bila je to rupa koja se nalazila točno ispod praga koji dijeli spavaću sobu i predsoblje. I to rupa prilično majušnih dimenzija: čovjek je u njoj u sklupčanom položaju mogao proboraviti najviše sat vremena, a ako bi trebalo da ostane duže, ugušio bi se zbog nedostatka zraka. To je mjesto na kojem je Vera Miletić, 5. oktobra 1943, bila uhapšena. (Prema podacima iz monografije Beograd u ratu i revoluciji 1941--1945, Vera Miletić se, nakon što je policija ušla u kuću u Lastinoj 9, povukla u sklonište ispod praga, ali je policija u stanu ostavila zasjedu i čim je Miletićeva, ne mogavši više unutra izdržati, podigla vratašca skloništa, bila je na licu mjesta uhapšena i sprovedena u istražni zatvor u Đušinoj.)

Prorežimsko Novo vreme ovako je, u broju od četvrtka 23. decembra 1943, opisalo Verino hapšenje: "Ispod praga koji je razdvajao dve prostorije organi pronalaze ugrađeno sklonište. U njemu je ovu prazninu ispunjavala jedna zgrčena ženska prilika. Pored nje je ležala velika kožna torba u kojoj je bila arhiva Pokrajinskog komiteta Komunističke stranke za Srbiju i prepiske Mesnog komiteta za grad Beograd... Uhvaćena pod veoma teškim okolnostima, sa čitavom štabskom arhivom, sa lažnim ispravama, fizički iznurena, psihički skrhana raznim nepravdama, razočaranjima i maltretiranjima, konačno razočarana u komunističku partiju i u njene oružane partizanske odrede, Vera Miletićeva odmah na licu mesta pristaje da sve prizna..."

Taj je članak očigledno bio napisan sa stradostrašćem, a u njemu je bilo i dosta (antikomunističke) propagande. Đurica Labović je u svojoj knjizi Tajne enigme o Veri Miletić objasnio da je članak u Novom vremenu bio plod dogovora šefa IV (antikomunističkog) odsjeka Policijske uprave u Beogradu Božidara Boška Bećarevića i glavnog i odgovornog urednika lista dr Danila Gregorića, predratnog agenta Gestapoa - sa svrhom da se kompromitiraju i Vera Miletić i cijeli partizanski pokret u Beogradu i Srbiji. Labović je ujedno napomenuo da Vera Miletić na saslušanju nije sve odmah priznala, nego da su je njezini isljednici, prije nešto su od nje bilo što izvukli, "tukli, ponižavali, vređali i pretili".

Kuću u Lastinoj 9 (danas Mosorskoj 9) na Voždovcu, u kojoj je Vera Miletić bila uhićena, posjetio sam 27. maja 2008, nepunih 65 godina nakon događaja o kojem je riječ. Bio je to sasvim drugačiji ambijent u odnosu na ono ratno i predratno doba. Lastina ulica se zvala tako do 1940, tj. do pred sam Drugi svjetski rat. Taj dio Beograda bio je tada slabo urbaniziran, kuća u Lastinoj 9 bila je zabačena (i prilično usamljena), bilo je dosta slobodnog prostora oko nje. Kroz njezine prozore moglo se u ono vrijeme vidjeti ide li netko prema njoj čak i kada se taj putnik-namjernik (ili ma tko to bio) nalazio na pristojnoj udaljenosti od nje. A sada je ta kuća doslovce stješnjena između drugih, kasnije izgrađenih kuća i drugih stambenih objekata.

Kad sam, u maju 2008, takoreći banuo u tu kuću, bila je prepuna fizičkih radnika, od kojih su neki u njoj i spavali (koliko sam shvatio, šef tvrtke za koju su ti radnici radili uzeo je tada tu kuću u najam). Radnici su me odveli do gazdarice kuće, Ljiljane Dražić. Ona je danas udovica (riječ "danas" odnosi se na 2008), ima kćerkicu koja se toga popodneva, za mog boravka ondje, igrala u dvorištu.

Gospođa Ljiljana Dražić me je ljubazno primila i ukratko mi, iz svog ugla, protumačila kontekst svega onoga što se bilo dogodilo 1943. Bila je solidno upućena u ondašnja zbivanja. Pravi vlasnici kuće u Lastinoj 9 bili su tada, u Drugome svjetskom ratu, njezin djed i baka Vidoje i Dobrinka Dražić. Danas oni više nisu živi. Vidoje je umro 1962, a Dobrinka 1987. Živa je danas njihova kćerka, tj. majka današnje vlasnice kuće, koja sada stanuje (tj. stanovala je 2008) u nekoj drugoj beogradskoj četvrti. S tom sam ženom, svjedokinjom onoga vremena, popričao nekoliko minuta, preko mobitela koji mi je ustupila Ljiljana Dražić. Dala mi je nekoliko zanimljivih podataka.

Vidoje i Dobrinka Dražić u ono vrijeme, u Drugome svjetskom ratu, nisu živjeli u Lastinoj 9. Oni su tada imali još jednu kuću (pokraj današnjega Partizanova stadiona) i kafanu, bili su po zanimanju gostioničari. U sklopu te kafane su i živjeli. A ovu kuću, u Lastinoj 9, iznajmili su nekom trgovačkom putniku, koji ju je onda dao u (pod)najam općinskim službenicima (i tajnim suradnicima KPJ) Miroslavu i Oliveri Parezanović, kod kojih je Vera Miletić stanovala. To je, dakle, išlo posve zaobilazno, Partija je to tako maksimalno konspirativno radila, da policija njezinim ljudima što teže uđe u trag.

Kuća u Lastinoj 9 je u odnosu na ratno doba uglavnom sačuvala svoj nekadašnji izgled. Ima i dalje dva ulaza: jedan iz ulice, a drugi iz dvorišta. Pretpostavka je mojih sugovornica (gđe Ljiljane Dražić i njezine majke) da su policijski agenti, kad su došli hapsiti Veru Miletić, ušli kroz dvorišni ulaz.

Želio sam vidjeti i enterijer kuće, i to upravo ono mjesto na kojem je Blagoje Nešković dao napraviti sklonište u kojem se, po potrebi, skrivala Vera Miletić. Ljiljana Dražić me je bez ikakva otpora pustila unutra (iako je u kući bila cijela "četa" fizičkih radnika, koji su potpuno "okupirali" pojedine prostorije) i pokazala mi taj famozni prag između spavaće sobe (koja gleda na ulicu) i predsoblja (u koje se ulazi iz dvorišnog ulaza). Pokušao sam snimiti to mjesto, i gđu Ljiljanu Dražić pored njega. I gle čuda: koji god kadar pokušavao uzeti i ovjekovječiti, moj je aparat (Casio) podrhtavao. To jest, ja sam bio uzbuđen, i krajnje potresen prizorom ispred sebe. Nisam uspio napraviti nijednu kvalitetnu fotografiju. Ali sam ipak dokumentirao (kako-tako) prizor koji me je zanimao.

Doduše, skloništa (rupe) ispod praga, u kojem je Vera Miletić 5. oktobra 1943. čučala kad su policajci bili došli po nju, više nije bilo, jer se u međuvremenu, kod jednog od preuređenja kuće, pravio novi parket pa je ta rupa prekrivena tim novim parketnim slojem. Moja sugovornica, majka Ljiljane Dražić (s kojom sam razgovarao telefonom) kazala mi je da je prigodom hapšenja Vere Miletić u spavaćoj sobi pronađena i radio-stanica (vjerojatno ona koju u svojoj knjizi često spominje Đurica Labović i koja je služila za vezu s Moskvom). Bila je sakrivena u kaljevoj peći. (Inače, kao što je poznato, u kući u Lastinoj 9 nalazilo se i skladište tehnike PK, odakle se propagandni materijal dijelio svim partijskim organizacijama u Srbiji.)

 

OSTALE NASTAVKE FELJTONA POGLEDAJTE OVDE


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.