Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Feljton

Zašto je rođenje Mirjane Marković jedan od zločina nad njenom majkom Verom Miletić (3)

Prvim "zločinom" (sa navodnicima ili bez njih) nazivam sam dolazak na svijet Mire Marković. Miru je Veri Miletić "napravio" njezin pretpostavljeni iz vrha partijske organizacije Srbije Moma Marković (1912-1992; čovjek stariji od Vere osam godina). A kad je Mira došla na svijet, Moma je Veru i njezinu bebu bezobzirno napustio
Piše Darko Hudelist
Datum: 26/05/2017

Zašto je rođenje Mirjane Marković jedan od zločina nad njenom majkom Verom Miletić (3)

Foto arhiva i Profimedia

Svom istraživanju životnog puta Vere Miletić (a paralelno s time i puta njezine kćerke Mire Marković, kao, naravno, i Mirina supruga, srpskoga nacionalnog lidera Slobodana Miloševića) dao sam, još u Beogradu, radni naslov "Četiri zločina prema Veri Miletić". Tu nisam mislio na zločine što su ih prema njoj počinili njezini istražitelji i krvnici, policajci i isljednici Specijalne policije Milana Nedića, nego njezini partijski i partizanski kolege - koji su umnogome kumovali ovakvoj njezinoj tragičnoj sudbini. Možda je izraz "zločini" u ovome slučaju pretežak i pomalo neprimjeren (ili "politički nekorektan", može se i tako reći), no jednostavno nisam uspio naći bolji i adekvatniji izraz za teške i (gotovo) neoprostive nepravde koje su učinjene prema Veri Miletić, a zbog kojih nitko nikada nije odgovarao, nego je sva krivica i ljaga bačena na nju samu. Licemjerno i okrutno.

Prvim "zločinom" (sa navodnicima ili bez njih) nazivam sam dolazak na svijet Mire Marković, kćerke Vere Miletić, na salašu u Brežanama kraj Požarevca, 10. jula 1942. Kao i ono što se dogodilo neposredno nakon njega.

Drugi je zločin odvođenje Vere Miletić iz (koliko-toliko sigurne) unutrašnjosti Srbije u okupirani i policijskim agentima krcati Beograd, potkraj augusta 1943, sa zadatkom da ona (kao mlada, nedovoljno iskusna 23-godišnja žena i majka, dojučer još djevojka ili tinejdžerka), kada to već nisu bili u stanju učiniti njezini partijski šefovi, poveže konce u posve rasturenoj (nakon provala i racija potkraj 1942. i početkom 1943) beogradskoj partijskoj organizaciji, odnosno da - kako je to navedeno u knjizi Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945 - "bude rukovodilac Mesne organizacije (KPJ u Beogradu - op. aut.) dok se ne formira Mesni komitet". Šanse da takvo što učini i pritom ostane živa bile su praktički ravne nuli. Drugim riječima, Vera Miletić je odvedena u Beograd kao "ovca na klanje". Njezina kćerkica Mira imala je tada nešto više od godinu dana.

Treći je zločin prepuštanje Vere Miletić (ali i ne samo nje) svojoj vlastitoj sudbini u trenucima njezina hapšenja, 5. oktobra 1943. Petar Stambolić se tada po Beograda skriva i ne reagira; Blagoje Nešković je, čim je Veru doveo u Beograd, otišao na slobodni teritorij u južnu Srbiju; Moma Marković je također negdje po šumama i gorama, duboko u unutrašnjosti Srbije...

I četvrti je zločin - nakon svega ovoga - proglašenje Vere Miletić ratnim izdajnikom. A ovi koji su je proglasili ratnim izdajnikom proglasiše sami sebe - narodnim herojima.

Svim tim zločinima možemo pripisati i peti zločin: traumatično odrastanje male Mire, odnosno "proizvodnja" te djevojčice i djevojke u najvećeg "monstruma" u novijoj (mislim na 20. stoljeće) povijesti Srbije.

Krenimo od prvog krimena: rođenje male Mire, na imanju partizanskog simpatizera Dragana Filipovića u Brežanama kraj Požarevca (danas je na mjestu Mirina rođenja kućica za psa, budući da je salaš u kojem je ona došla na svijet u međuvremenu srušen). Miru je Veri Miletić "napravio" njezin pretpostavljeni iz vrha partijske organizacije Srbije, čovjek zadužen za osnivanje okružnih komiteta u Srbiji (uključujući i Verin, požarevački Okružni komitet) i dizanje partizanskog ustanka u Srbiji, Moma Marković (1912-1992; čovjek stariji od Vere osam godina). A kad je Mira došla na svijet, Moma je Veru i njezinu bebu bezobzirno napustio.

Povjesničar dr Venceslav Glišić (rođ. 1932), koji je Momu Markovića osobno poznavao (jednako kao i Blagoja Neškovića i Petra Stambolića), potvrdio mi je da je u pitanju bio najobičniji partizanski flert.

"Mislim da je to bio flert, tj. ljubav bez obaveze. Nikakav partizanski brak, kako neki tvrde. Moma je bio takav: alav (pohlepan) na žene. Nije mu Vera Miletić bila prva... Jer, pazite, ti su se rukovodioci obično ponašali tako. A ti Markovići su bili nezajažljivi, pogotovo Draža i Moma. To je čudo jedno. Oni su tražili, gde god dođu, pogotovo Draža kad je bio moćan u Srbiji, da im prirede jagnje i žensku. To je bio taj stil Markovića. Pazite, ja da nisam znao njih i njihov način ponašanja, ja bih možda tvrdio da bi Moma nju, Veru Miletić, eventualno oženio. Ali on se za nju nije borio... To su bili ljudi loših moralnih kvaliteta."

O lošim stranama Momina karaktera, i njegovoj "alavosti na ženske", pisao je u svojim memoarima Sećanja i zapisi jednog borca i diplomate jugoslavenski diplomat (rođen iste godine kad i Vera Miletić, 1920, u Nišu) Slavoljub Đera Petrović. On je Momu Markovića, spletom okolnosti, upoznao u maju 1951. u Parizu, kao ministar-savjetnik (otpravnik poslova) u tamošnjoj jugoslavenskoj ambasadi. Marković je tada bio ministar zdravlja u saveznoj (jugoslavenskoj) vladi te je s još dvojicom ministara doputovao u Pariz u povodu nekog velikog sajma koji se tamo održavao - a Đera Petrović je dobio zaduženje da mu cijelo to vrijeme bude na raspolaganju.

Kad je izbliza vidio kakav je Moma Marković karakter, tj. kad se uvjerio u njegovo bahato i arogantno ponašanje, Đera je smislio način da mu se osveti. Jedne ga je večeri odveo u kabare "Lido" na Elizejskim poljima, nadaleko poznat po svojim "vrućim" erotskim sadržajima, i tamo mu priredio "diverziju" (sam se tako izrazio) koju je (ali mnogo godina kasnije) detaljno opisao u svojoj knjizi, i to ovim riječima: "Diskretno sam šefu sale došapnuo 'da gospodina sa naočarima' (Momu Markovića - op. aut.) treba više puta fotografisati, uz pikantan dodatak golišavih devojaka i u obliku suvenir-kutije šibica dati meni..."

"Ma vidite, Đera je Momu namerno odveo tamo gde su gole ženske - objasnio mi je tu (tragi)komičnu situaciju, u našem razgovoru 5. juna 2009, dr Glišić - da mu vrati milo za drago što ga je ovaj maltretirao, u Parizu. Verovatno je Moma u tom kabareu kibicirao; da nije kibicirao, ne bi to bilo optužujuće. A ovi su onda napravili neki kolaž..."

Te je suvenir-kutije šibica (njih deset) s fotografijama Mome Markovića kako bulji u (polu)gole Parižanke Slavoljub Đera Petrović u najstrožoj diskreciji dao u ruke srpskom političaru Jovanu Žarku Veselinovu (koji je upravo tih dana na povratku iz Londona bio na proputovanju kroz Pariz), sa zamolbom da ih preda osnivaču srpske Udbe Slobodanu Peneziću Krcunu, "koji ima najviše smisla za takvu vrstu šale" (kako je to Đera napisao u svojoj knjizi). A Krcun je onda taj kompromitirajući sadržaj proslijedio, u dogovoru s Rankovićem, Edvardu Kardelju (i to na svečanom prijemu organiziranom u povodu rođendana Josipa Broza Tita), "uz predlog da on, kao ministar spoljnih poslova, obavesti Momu Markovića da je francuska vlada uputila protestnu notu (u jugoslavensku ambasadu - op. aut.) povodom 'njegovog nedoličnog ponašanja u Parizu'". Kardelj je to tako ozbiljnim riječima priopćio Markoviću da je on u to iskreno povjerovao i zbog toga - kako je to Đera Petrović s mnogo humora i sarkazma opisao u svojim memoarima - "bio van sebe", odnosno - "poludeo".

Vera Miletić je u svom životu imala samo jednu veliku ljubav: njega, Momu Markovića. A on je imao tri (velike) ljubavi (sve tri tijekom rata: jednu Nadu i dvije Vere) i s njima izrodio ukupno petero (ili šestero, nisam siguran) djece.

Jednu vezu imao je prije Vere Miletić, drugu poslije nje. A samo je veza s Miletićevom bila ilegalna; štoviše, dijete iz te veze (malu Miru) on dugo vremena nije htio priznati.

Momina prva supruga Nada Petrović (iz Aranđelovca) bila je sestra narodnog heroja Dušana Petrovića Šaneta, a svojom drugom zakonitom ženom, Verom Dimitrijević, također istaknutom učesnicom NOB-a, Marković je već bio oženjen kada se rat završio.

Ljubavni čin u kojemu je Mira Marković bila začeta dogodio se negdje u oktobru 1941. Stanoviti "Zoran", kojega je Vera Miletić primila u SKOJ sredinom 1940, izjavio je pred policijom, kad su njega bili uhapsili, da je oko Brežana (kamo se Okružni komitet KPJ Požarevac, s Verom Miletić kao njegovim organizacionim sekretarom, preselio, iz planinskog zaleđa, početkom 1942) Miletićeva ''viđana sa stomakom do zuba, da se porodila u velikim mukama i ponovo otišla u partizane''.

Nakon porođaja, Vera Miletić nije mogla biti sa svojim djetetom, jer je morala nastaviti svoj mukotrpan partijski (partizanski) rad, u Brežanu i okolici. Moma Marković ju je pak ostavio negdje potkraj ljeta 1942. Mala je Mira stoga prebačena na sigurno, kod Verinih roditelja u Malo Crniće. Verin otac Dragomir, ugledni srpski patriot, učesnik Drugog balkanskog i Prvog svjetskog rata te nositelj nekoliko ratnih odlikovanja (prošao je i "albansku golgotu" 1915. na 1916), bio je u Malom Crniću upravitelj Bajlonijeva mlina, čiji su vlasnici, Bajloni, bili Česi. Malu je Miru iz Brežana u Malo Crniće prebacio radnik u Bajlonijevu mlinu Božidar Jovanović.

 

OSTALE NASTAVKE FELJTONA POGLEDAJTE OVDE



Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.