Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Feljton

Život u ilegali Vere Miletić: Kako su je drugovi poslali u Beograd kao "ovcu na klanje" (4)

U nastavku ekskluzivnog feljtona Darka Hudelista, koji je pet godina istraživao život i sudbinu Vere Miletić, čitajte kako su partijski drugovi odlučili da u Beograd kao ileagalca pošalju baš nju
Datum: 26/05/2017

Život u ilegali Vere Miletić: Kako su je drugovi poslali u Beograd kao "ovcu na klanje" (4)

Vera Miletić, pre hapšenja

Nakon porođaja, Vera Miletić nije mogla biti sa svojim djetetom (Mirjanom Marković), jer je morala nastaviti svoj mukotrpan partijski (partizanski) rad, u Brežanu i okolici. Moma Marković ju je pak ostavio negdje potkraj ljeta 1942. Mala je Mira stoga prebačena na sigurno, kod Verinih roditelja u Malo Crniće. Verin otac Dragomir, ugledni srpski patriot, učesnik Drugog balkanskog i Prvog svjetskog rata te nositelj nekoliko ratnih odlikovanja (prošao je i "albansku golgotu" 1915. na 1916), bio je u Malom Crniću upravitelj Bajlonijeva mlina, čiji su vlasnici, Bajloni, bili Česi. Malu je Miru iz Brežana u Malo Crniće prebacio radnik u Bajlonijevu mlinu Božidar Jovanović, kod čijeg smo praunuka, Siniše Ivkovića (on je po zanimanju uzgajivač pečuraka), Aleksandar Vučić i ja u posljednjih nekoliko godina triput išli na izlete.

Idemo sada na situaciju (ili "zločin") br. 2. Nakon što je organizacija KPJ u Beogradu, nakon teških i katastrofalnih gubitaka koji su je zadesili potkraj 1942. i početkom 1943, dovedena na sam prag (ne)postojanja, bez vodstva i s vrlo malim brojem aktivnih članova (po podacima iz knjige Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945, od ranijeg partijskog kadra preostalo je samo oko 100 članova KPJ), vodstvo Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, s političkim sekretarom Blagojem Neškovićem (1907-1986) na čelu, odlučuje u Beograd poslati nju - Veru Miletić. Pa da ona riješi probleme i KPJ u Beogradu izvuče iz ponora. Odnosno, da bude (privremeni) rukovodilac Mjesne organizacije KPJ u glavnom gradu Srbije sve dok se ne formira Mjesni komitet. Bila je to vrlo kontroverzna, po mnogo čemu upitna (iako, doduše, ne i sasvim nelogična) odluka.

Najjači argument koji je išao u prilog tome da se Veri Miletić dodijeli ta specijalna misija bio je taj što je ona za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu (od 1938. do aprila 1941) bila, kao mlada komunistička aktivistica, zadužena za skojevski rad sa srednjoškolskom omladinom - a ti su nekadašnji srednjoškolci upravo sada, u ljeto 1943, stasali (ili je trebalo da stasaju) u pouzdane partijske ilegalce. Oni su, dakle, Veru Miletić poznavali, ona je za njih predstavljala autoritet, ona im je "mitingovala" kad su, uoči rata, išli u srednju školu. Prema tome, imala je s njima izgrađen kvalitetan odnos koji je sada, u ovome vrlo kritičnom trenutku, mogao poslužiti kao dobra osnova za daljnju suradnju.

S druge strane, Vera Miletić u Beogradu nije bila toliko prononsirana u policijskim redovima kao tadašnji vodeći ljudi u Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju Blagoje Nešković, Moma Marković i Petar Stambolić. Što opet ne znači da je policiji bila nepoznata, naprotiv...

A pod rednim brojem 3, Vera Miletić je bila dokazano sposobna i iznimno vrijedna partijska aktivistica, vrlo pametna i obrazovana mlada žena, velikih radnih sposobnosti i visokih ljudskih i moralnih kvaliteta.

To je jedna strana priče. A druga je činjenica da je za Veru Miletić, objektivno gledano, to (ipak) bilo preteško breme, tj. pretežak i preodgovoran zadatak (zadaci), a osim toga vrlo su joj mali (gotovo ništavni) bili i izgledi da ona, izvršavajući povjerenu joj misiju, uopće ostane među živima. Kolike je šanse Miletićeva imala da od stotinjak preplašenih i napola pasiviziranih komunista stvori novu mjesnu organizaciju KPJ i da je koliko-toliko postavi na noge dovoljno govori podatak da je u beogradskoj Specijalnoj policiji, kao jednome od glavnih stupova Gestapoa u okupiranoj Srbiji, na tu šačicu komunističkih fanatika danonoćno vrebalo najmanje dvije tisuće (po nekima i više) agenata. Znači, u prosjeku 20 na jednoga (iako se, naravno, Specijalna policija nije bavila samo komunistima). Matematički je izračun davao Veri Miletić najviše mjesec i pol dana života i rada na slobodi - i upravo je toliko ona izdržala.

Vera Miletić je u trenutku slanja u Beograd bila član (štoviše i organizacioni sekretar) Okružnog komiteta KPJ Požarevac. Nakon što su četnici Draže Mihailovića, spuštajući se s (relativno obližnjih) Homoljskih planina, počeli "čistiti teren" oko Požarevca (i šire), ona se, u julu 1943, sklanja, sa skupinom partizana, u Šumadiju i kreće se, zajedno sa Šumadijskim bataljonom, po šumama na Rudniku, Bukulji, Venčacu, Bukoviku itd. U svom iskazu policiji, u novembru 1943. (zapisnik s njezina saslušanja u Đušinoj objavili su, u beogradskim Večernjim novostima, još u novembru 2004, Veljko Lalić i Uglješa Balšić, u feljtonu od 15 nastavaka pod naslovom "Vera Miletić - izdajnik ili mučenik"), izjavila je da se na tom svom putešestviju opet povremeno viđala s Momom Markovićem.

Odluka o slanju Vere Miletić u Beograd, u njezinu "nemoguću misiju", donijeta je na Međuokružnom savjetovanju političkih i vojnih rukovodilaca zapadne i centralne Srbije, održanom 15. jula 1943. na Bukulji, blizu Aranđelovca. Osim političkog sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju Blagoja Neškovića i još nekih visokih partijskih/partizanskih dužnosnika, tom je skupu prisustvovao i Verin bivši ljubavnik i otac male Mire Marković - član PK Srbije Moma Marković.

Na moje pitanje je li Blagoje Nešković odvukao Veru Miletić u Beograd samoinicijativno ili na nečiji nalog, dr Venceslav Glišić mi je, u našem razgovoru 5. juna 2009, rekao:

"Samoinicijativno. Vera Miletić je vodila zapisnik na tom savetovanju, u Šumadiji. Blagoje to nije učinio ni na čiji nalog. On je meni rekao: 'Moja reč je bila poslednja i bespogovorno se slušala.' Doduše, on je to učinio uz saglasnost Mome Markovića. Pitao ga je, a Moma se saglasio."

Na moje pitanje: "Na koji je način Blagoje pitao Momu?", Glišić je odgovorio: "To mi nije detaljnije objašnjavao. Samo je rekao da to nije učinio bez njegove saglasnosti. On, Blagoje je znao da je ona njegova devojka."

Na moje pak iduće pitanje: "Kako objasniti to da se Moma bez mnogo razmišljanja složio s time da Veru odvedu kao 'ovcu na klanje' u Beograd?", dr Glišić je dao ovakav odgovor:

"I meni je to bilo neshvatljivo. Ja to ne mogu objasniti. Ja Blagojev motiv ne znam. On je meni nonšalantno to ispričao."

Rekao sam Glišiću: "Ja ženu koju volim ne bih pustio." Odgovorio je: "Pa svako normalan ne bi. To je iznenađujuće... Moma je bio cinik i čudan čovek. Ti Markovići, trebalo bi u njihovu psihu prodreti..."

Na moje pitanje: "A koji je bio Neškovićev motiv da Veru vodi u Beograd?", Glišić je kratko odgovorio: "To mi nije objasnio."

Onda sam Glišića, kao iskusnog i vjerodostojnog istraživača, povjesničara i insajdera, zamolio da mi, po mogućnosti što detaljnije, opiše kako je Blagoje Nešković i uz čiju asistenciju doveo Veru Miletić u Beograd i gdje ju je, po dolasku u glavni grad Srbije, sklonio. Ovako mi je to opisao:

"Krajem avgusta 1943, posle tog savetovanja u Šumadiji, Vera i Blagoje dolaze čezom (kočijom) do Žarkova. To ih je jedna seljanka vozila čezom. To konj vuče. Oni, dakle, putuju od Šumadije do Žarkova, a u Žarkovu s vezom odlaze kod Miroslava Parezanovića, u njegovu kuću u Lastinoj 9 (u današnjoj beogradskoj četvrti Voždovac, onda se taj predio zvao Predgrađe kraljice Marije - op. aut.). Miroslav Parezanović i njegova žena Olivera bili su vrlo poverljive ličnosti Blagoja, odnosno Pokrajinskog komiteta. Oni su održavali vezu preko Obrenovca i skele sa Sremom, tom vezom su Petar Stambolić, Vladislav Ribnikar, Đorđe Andrejević Kun i mnogi drugi otišli u NOB u Bosnu... Kad su silazili s čeze, Blagoju je ispao pištolj pa se ona seljanka koja ih je vozila užasnula. Jer Blagoje je stalno nosio dva pištolja sa sobom. Jedan je imao na leđima..."

Nastaviće se...

 

OSTALE NASTAVKE FELJTONA POGLEDAJTE OVDE



Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.